9
CARSTVA, 1453. – 1648.
Europi popustila, barem na neko vrijeme.
Iako su Habsburgovci bili glavni cilj osmanskih shema za univerzal-
nu monarhiju, uskoro su razvili i vlastite ambicije; doista, zasnovali su
svoj zahtjev za vodstvo nad kršćanskim svijetom djelomično na potrebi
za zapadnim jedinstvom protiv Turaka. Izbor Karla V. za svetorimskog
cara 1519. odredio je oblik europske geopolitike sljedeća tri desetljeća.
9
On nije vladao samo Španjolskom, Napuljem, Nizinskim zemljama, Au-
strijom i Češkom, nego i sve većim imperijem u Novom svijetu. Jedan je
španjolski biskup zato proglasio Karla „milošću Boga... kraljem Rimlja-
na i carem svijeta“. Univerzalna monarhija pod Karlom V., u kojoj bi
Habsburgovci vladali nad ujedinjenim i ponovno jednoobraznim kato-
ličkim kršćanskim svijetom, činila se kao realistična mogućnost.
10
Tek je
nakon tridesetak godina ratovanja protiv Turaka, Francuske, njemačkih
kneževa i čak Engleske Karlo bio prisiljen napustiti svoje ambicije za
nadmoć nad Europom.
Nakon nekoliko desetljeća, međutim, njegov sin Filip II. Španjolski
pokazao se jednako moćnim. Porazio je Turke u pomorskoj bitci kod
Lepanta, preuzeo vlast nad Portugalom i portugalskim prekomorskim
carstvom, kolonizirao je Filipine, uvelike povećao dobavu plemenitih
kovina iz Novog svijeta, te je neko vrijeme bio čak i kralj-suprug En-
gleske. Nadut svojim uspjehom, Filip je počeo sve otvorenije govoriti o
svojim europskim i globalnim ambicijama. Na poleđini medalje u spo-
men na uniju kruna s Portugalom bile su ugravirane riječi
Non sufficit
orbis
– „Svijet nije dovoljan“. Na jednom španjolskom slavoluku nalazio
se natpis koji je sugerirao da je kralj „gospodar svijeta“ i „gospodar sve-
ga na istoku i zapadu“.
11
Kao ni njegov otac, Filip naposljetku nije uspio,
iscrpljen bitkom protiv holandskih pobunjenika u Nizinskim zemljama
te uzdrman zbog katastrofalnog pohoda Armade protiv Engleske. Me-
đutim, habsburška ambicija za kontrolu nad Europom nije se još nikako
okončala. Tijekom Tridesetogodišnjeg rata na početku i sredinom se-
damnaestoga stoljeća, zajednički napori Francuske, Švedske, njemačkih
kneževa i napokon Engleske bili su nužni da zaustave austro-španjolski
pokušaj dominacije nad kontinentom.
U jezgri te borbe za nadmoć nalazilo se Sveto Rimsko Carstvo. Nje-
mačka je bila slaba – nije baš činila prazninu, ali nikada nije bila do-
voljno jaka da ne bi bila usisana u gotovo svaki glavni europski sukob.
Ozbiljne podjele između sastavnih dijelova Carstva – cara, kneževa, gra-
dova i svećenstva – značile su da Nijemci ne mogu zaustaviti to da nji-
hovu zemlju gotovo po volji gaze stranci. Bilo je to važno, jer je prostor
koji ugrubo odgovara današnjoj Njemačkoj, sjevernoj Italiji i Nizinskim
zemljama bio strateški centar Europe. U jednom ili drugom trenutku,
ondje su se presijecali interesi svih glavnih protagonista.
