3
EUROPA 1450. GODINE
petnaestoga stoljeća Europa je možda bila mirnija nego što je bila u ra-
nom srednjovjekovlju, ali je i dalje bila nasilnički i fragmentirani pro-
stor. Talijanske države, osobito mletačka i milanska, hvatale su se za
grkljan, dok je Alfonso Aragonski osmišljavao vlastiti plan za nadmoć
na tom poluotoku; kršćani i Mauri međusobno su se sukobili u Španjol-
skoj, gdje su muslimani i dalje držali Granadu; Ugri će uskoro krenuti
u križarski pohod protiv osmanskih Turaka; Filip Burgundski iskazivao
je svoju silu, neodlučan treba li poći u križarski pohod ili izabrati borbu
bliže kući; Osmanlije su se spremali napasti ostatak pravoslavno-kršćan-
skog carstva Bizanta na Bosporu i to što će se potvrditi kao Stogodišnji
rat između Engleske i Francuska tutnjalo je i dalje.
7
U srcu tih europskih razmirica nalazilo se Sveto Rimsko Carstvo,
koje se protezalo od Brabanta i Holandije na zapadu do Šleske na isto-
ku, od Holsteina na sjeveru do područja ispod Siene na jugu te Trsta
na jugoistoku. Uključivalo je sav prostor današnje Njemačke, Austrije,
Švicarske, Češke i Nizozemske te velike dijelove današnje Belgije, istoč-
ne Francuske, sjeverne Italije i zapadne Poljske. Njime je predsjedavao
car (imperator), koga su birali sedmorica elektora – nadbiskupi Mainza,
Kölna i Triera te vladajući kneževi Češke, Falačke, Saske i Brandenbur-
ga. Vladao je u dogovoru (uz savjetovanje) sa svjetovnim i crkvenim
„staležima“ Carstva – elektorima, kneževima, grofovima, vitezovima i
gradovima – okupljenima u
Reichstagu
, njemačkom imperijalnom par-
lamentu. Daleko od toga da bi bili ponizno stado, Nijemci su se stalno
svađali s vlastima, bilo da se radilo o kneževima i caru ili seljacima i nji-
hovim gospodarima, preko mjesnih i imperijalnih sudova.
8
Carstvo je
bilo oslonac europske politike. Više je ljudi živjelo u njemu nego u bilo
kojoj drugoj europskoj političkoj jedinici. Gradovi Nizinskih zemalja,
Rajnske oblasti, južne Njemačke i sjeverne Italije – uzeti zajedno – bili
su najbogatiji, najživlji i tehnički najnapredniji u Europi. Carstvo, ili ba-
rem njegovi najmoćniji kneževi, održavali su ravnotežu između Engle-
ske i Francuske;
9
Engleska se nikada nije oporavila od raskida 1435. s
Vojvodom od Burgundije, članom francuske kraljevske obitelji, sa ze-
mljama koje su omeđile granicu između Francuske i Njemačke. Nada-
sve, imperijalna kruna, zbog svog podrijetla carstva Karla Velikog, bila
je predmet jakog interesa ne samo njemačkih kneževa nego i susjednih,
pogotovo francuskih kraljeva.
10
Iznimno među zapadnim europskim
vladarima, njezin nositelj mogao je zahtijevati univerzalni autoritet, kao
nasljedstvo Rimskoga Carstva.
11
No, bez obzira na njegovu presudnu važnost i ponosnu baštinu, Car-
stvo se do sredine petnaestog stoljeća našlo u stanju akutne krize.
12
Moć
cara, od 1438. austrijskog Habsburgovca, sve se više krnjila zbog ustu-
paka napravljenih za njegov izbor,
Wahlkapitulationen
. Privatne zavade
