16
EUROPA
je znao da bi mu posjedovanje carskoga naslova dalo pravo predvođenja
kršćanskoga svijeta i zato je istaknuo svoju „nakanu... voditi učinkoviti-
je rat s Turcima“.
47
Stotinjak godina poslije, Richelieuov mentor otac Jo-
seph zapisao je da je glavni cilj rata bilo sprečavanje Španjolaca da učine
„Carstvo nasljedno u Austrijskoj kući“ i da tako ostvare „pretenzije svoje
monarhije za čitav kršćanski svijet [Europu]“.
48
Engleska je također bila duboko zabrinuta zbog carskoga naslova.
Henrik VIII. uključio se 1519. u borbu protiv Karla i Franje. Njegova
kandidatura odražavala je odlučnost za obnavljanje Engleskog carstva u
Francuskoj i općenito za jače učvršćivanje u Europi. Kralj je bio duboko
svjestan tradicionalne francuske tvrdnje da je Engleska podložna papi,
dok kruna Francuske nije bila podložna nikomu. Ako je Henrik htio
opet potvrditi svoje vlastito pravo na francusko prijestolje, onda je carski
status bio bitan, kao što je bio bitan jak diplomatski položaj u Njemač-
koj, kojim bi prijetio Francuzima na njihovu istočnom boku. Put natrag
u Francusku, drugim riječima, išao je preko Njemačke. Carski status
isto bi povećao izglede (tadašnjeg) Henrikova miljenika, Wolseyja, da
stekne papinstvo; iz tog razloga, kralj je isprva osudio Luthera najsnaž-
nijim riječima.
49
Postojala je stanovita potpora za engleskog vladara u
Njemačkoj, ni najmanje u osobi cara Maksimilijana, koji je očajnički
htio isključiti Francuze i nije još bio siguran da će habsburški kandidat
biti prihvatljiv. Henrikov zahtjev nije uspio, ali je fascinantno nagađati
što bi se dogodilo da je kralj stekao carsku krunu – i tako postao Henrik
VIII. Njemački kao i Henrik VIII. Engleski – i da su je njegovi nasljedni-
ci zadržali: povijest bila bi vrlo različita. Engleski oblici vladanja možda
bi se proširili na kontinent: Calais je imao parlamentarno predstavljanje
i čak je Tournai u Flandriji, koji je Henrik nakratko držao, poslao de-
legaciju u Westminster.
50
Postojalo bi vrlo različito Britansko carstvo i
možda također više britanska Europa.
*
Ti geopolitički obrasci bili su oblikovani, ali ne i temeljito transformi-
rani, vjerskim i političkim protutokovima koji su uznemirivali Europu
od sredine petnaestoga do sredine sedamnaestoga stoljeća. Njemački
redovnik Martin Luther pribio je 1517. svojih devedeset pet teza na cr-
kvena vrata u Wittenbergu, napadajući Rimokatoličku Crkvu za njezinu
korupciju i pogreške.
51
Ta „reformacija“ nije bila samo teološki ustanak,
nego prosvjed protiv unutarnjeg nereda i vanjskih posezanja u Carstvu.
Luther, Ulrich von Hutten, Andreas Osiander i drugi reformatori bili
su duboko zabrinuti zbog osmanskoga napretka i uputili su nekoliko
potresnih poziva na oružje protiv nevjernika.
52
Težili su tome da ožive
