7
CARSTVA, 1453. – 1648.
posljedice za Europu u cjelini, a osobito za Sveto Rimsko Carstvo nje-
mačke nacije — obično poznato suvremenicima kao „Carstvo“ – koje se
nalazilo u njezinu središtu. Pobjeda Francuske nad Engleskom uskoro je
dovela do jačanja francuskog pritiska na zapadni bok Njemačke i do te-
žnje za kontroliranjem ili barem utjecajem na politiku Carstva. Dalje na
istoku, Osmanlije su nastavili svoje nesmiljeno prodiranje u jugoistočnu
i srednju Europu, koje ih je napokon dva puta dovelo do vrata Beča.
Zadatak rješavanja tih prijetnji zapao je habsburškoj dinastiji, koja na
vrhuncu vladavine Karla V. nije vladala samo velikim dijelom srednje,
južne i sjeverozapadne Europe, nego i velikim dijelovima Novoga svije-
ta. Ključna za održavanje te moći bila je carska kruna, kojom se univer-
zalni zahtjev za vođenje Europe mogao artikulirati i koja je potencijalno
osiguravala odlučan glas u Njemačkoj. S druge strane, u očima njihovih
protivnika, ambicije Karla i njegovih španjolskih i austrijskih habsbur-
ških nasljednika bile su dio zlobnog plana za uspostavu „univerzalne
monarhije“ u Europi. Borba Habsburgovaca da ostvare svoje imperijal-
ne zahtjeve i odlučnost njihovih suparnika da im zanijekaju kontrolu
nad Svetim Rimskim Carstvom dominirale su nad europskom geopoli-
tikom idućih 200 godina.
Pad Konstantinopola i engleski poraz u Francuskoj doveli su do du-
bokih unutarnjih promjena diljem Europe. U iduća dva stoljeća počele
su se pojavljivati dvije različite vrste vladanja, obje kao izravni odgovori
na međunarodne izazove. S jedne strane, u Engleskoj i u Nizozemskoj
Republici postojali su savjetodavni sustavi, čija je iznimna gipkost omo-
gućila objema državama ne samo da nadvladaju sve izazove nego i da
održavaju europsku ravnotežu. S druge strane, postojali su monarhijski
sustavi, u rasponu od izravnih despotstva kao u Osmanskom Carstvu i
u Moskovskoj Rusiji, do više mješovitih oblika vladanja u Francuskoj i
Španjolskoj, gdje su predstavničke skupštine i dalje igrale važnu ulogu,
ali je kraljevska moć očito prevladavala. Za to se vrijeme Carstvo, koje se
nalazilo u sredini u pogledu geopolitike i vrste vladanja, borilo da sebi
dade ustavnu strukturu koja bi bila kadra smanjiti opasnost od unutraš-
njih napetosti i zaustaviti vanjske grabežljivce.
Prvi izazov došao je od Osmanlija. Ljeti 1453. Carigrad — prijestolni-
ca posljednjih ostataka pravoslavne kršćanske bizantske države — pao
je pod vlast Turaka nakon duge opsade.
3
Slijedila je okrutna pljačka,
obilježena tisućama ubojstava i silovanja, također i skrnavljenjem drev-
nih crkvi u gradu. Još gore s kršćanskoga stajališta, Mehmed II. sada
je prisvojio naslov „Kayser I Rûm“ – cesar (car) Rima
*
. On nije samo
* Autor je napisao „sultan rimski“, iako je Mehmed II. koristio izraz „cesar/car rimski“ (op. prev.).
