11
CARSTVA, 1453. – 1648.
Njemačku bila izložena napadima. Štoviše, Flandrija se ne bi mogla za-
držati ako Španjolska ne bi očuvala nadzor nad prijelazima preko Rajne
i Meuse. Glavni španjolski ministar na početku sedamnaestog stoljeća,
Gaspar de Guzmán grof Olivares, pribojavao se da bi bez kontrole nad
timmjestima Flandrija bila „zaključana u kavezu“. Njemačka je tako bila
središnji stup prekarne španjolske geopolitičke građevine, u kojoj bi ru-
šenje bilo kojeg dijela pokrenulo nezaustavljiv „domino“ učinak. Ti su se
prioriteti odražavali u španjolskim vojnim izdatcima u sedamnaestom
stoljeću, kojih je više od pola odlazilo u Nizinske zemlje i u Njemačku.
21
Za Francusku, naprotiv, snažan položaj u Carstvu bio je ključan kako
bi se oslabilo habsburško „okruženje“ od Nizinskih zemalja na sjeve-
ru, Slobodnog Vojvodstva Burgundije na istoku, Milana na jugoistoku i
Španjolske na jugu. Francuzima su na raspolaganju bile dvije međusob-
no osnažujuće strategije. Prva je bila izravna vojna intervencija u Car-
stvo. U kolovozu 1494., primjerice, Karlo VIII. vodio je vojsku preko
Alpa uz deklariranu svrhu da potvrdi svoje polaganje prava nad Napu-
ljem i da odatle predvodi paneuropski križarski rat protiv Turaka. Pravi
mu je cilj bilo preuzimanje vodstva nad kršćanskim svijetom; zastra-
šivanje pape kako bi njegovu habsburškom suparniku Maksimilijanu
odbio carsku krunidbu u Rimu te prekidanje prstena koji je okruživao
i gušio Francusku. Preko pedeset godina poslije, Henrik II. vojno je in-
tervenirao u Njemačku, izvodeći slavni „pohod na Rajnu“ te je na putu
za Francusku zauzeo Metz, Toul i Verdun. Za vrijeme Tridesetgodiš-
njega rata, francuski vrhovni ministar kardinal Richelieu intervenirao
je u Njemačku kako bi obuzdao Habsburgovce i uspostavio „prolaze“
(
portes
) u Carstvo.
22
Prema kraju toga sukoba, Francuzi su naposljet-
ku osvojili južnonjemački grad Breisach, presjekavši „Španjolski put“ i
tako, kako su francuski opunomoćenici rekli Richelieuovu nasljedniku
kardinalu Mazarinu, „tu opasnu komunikaciju snaga iz Austrijske kuće,
koje su se naši očevi bojali“.
23
Druga francuska strategija bila je stvaranje alijansi s njemačkim kne-
ževima protiv cara. Franjo I., primjerice, bio je prvi i najoduševljeniji
podupiratelj Schmalkaldskog saveza. Henrik II. isto je tako vjerovao da
sigurnost Francuske ovisi o obrani njemačkih „sloboda“ – neovisnosti
njemačkih kneževa – od cara. U siječnju 1552. zaključio je ugovor iz
Chamborda, kojim je obećao da će sprečavati da kneževi „upadnu iz
svojih drevnih povlastica i slobode u životinjsko, nepodnošljivo i trajno
ropstvo“; stijeg saveza naznačio ga je kao
vindex germanicae et principus
captivoru
– „osvetnika Njemačke i zarobljenih kneževa“.
24
Godine 1609.
Henrik IV., bojeći se habsburškog pripojenja sjeverozapadnog njemač-
kog područja Kleve kao još jedne karike u okolnom lancu španjolskih
ispostava, izjavio je da će iskazati potporu za svoje „stare saveznike [u
