4
EUROPA
bile su uobičajene, razbojništvo rašireno, a trgovina podređena brojnim,
više ili manje kriminalnim iznudama. Imperijalna Crkva utonula je u
duboku krizu i bila je demoralizirana zloporabama. Prije svega, Car-
stvo se naprezalo osigurati zajedničku obranu. Za razliku od engleskog
parlamenta,
Reichstag
se pokazao nesposobnim dogovoriti redovit me-
hanizam za oporezivanje kako bi se financirali imperijalni ratovi protiv
husita, Turaka i, sve više, Francuza.
13
Carstvo se također nalazilo u mu-
kama identifikacijske krize. Težilo je zastupanju kršćanstva u cjelini i
obuhvaćalo je ljude mnogih „nacionalnosti“ među svojim podanicima,
uključujući govornike francuskoga, nizozemskog, talijanskog i češkog,
ali većina podanika smatrala se Nijemcima, ili je barem govorila nar-
ječja njemačkoga. Iako još nisu često spominjali „Njemačku“, približno
od 1450. tadašnji suvremenici sve su više stavljali dodatak „njemačke
nacije“ na kraj naziva Svetog Rimskog Carstva.
14
Ova će knjiga pokazati da su se Sveto Rimsko Carstvo i njegove države
sljedbenice nalazile u središtu europske ravnoteže moći i globalnog su-
stava koji je iznjedrila. Strateška pitanja velesila presijecala su se na tom
prostoru. U prijateljskim rukama, to je područje moglo poslužiti kao
odlučujući množitelj moći; u neprijateljskim rukama postalo bi smrt-
nom prijetnjom. To što se tamo događalo bilo je važno za Englesku,
jer je to područje bilo temelj „barijere“ u Nizinskim zemljama, koja je
štitila njezinu južnu obalu od napada i bilo je okuka europske ravnote-
že; za Španjolsku, zato što je bilo izvor imperijalnog naslova i nužnih
novaka te je služilo kao strateška pozadina Španjolskoj Nizozemskoj;
za Austrijance, poslije, iz istoga razloga; Francuzima, jer je bilo i odboj-
nik i privlačni cilj za ekspanziju; za Prusku jer je u konačnici osiguralo
odskočnu dasku za proširenje prema istoku i zapadu; za Amerikance u
ranomu dvadesetom stoljeću zbog intriga njemačkog cara u Meksiku; i
isto za Amerikance i za Sovjetski Savez, čiji su glavni ciljevi bili ili osva-
janje tog područja ili njegovo uskraćivanje neprijatelju.
Carstvo i njegove države nasljednice također su bili glavni izvor po-
litičke legitimnosti za svakoga tko je želio zagovarati Europu. Stotine i
stotine godina, glavni su pobornici tražili plašt svetorimskoga cara kako
bi preuzeli nasljeđe Karla Velikoga. Henrik VIII. je to htio; Sulejman
Veličanstveni također; Karlo V. ga je imao; francuski kraljevi od Franje
I. do Luja XVI. tražili su ga; Napoleon je ozbiljno o tome razmišljao;
odjeci Hitlerova „Trećeg Reicha“ ne bi mogli biti jasniji; i Europska unija
potekla je iz istoga područja i u istom duhu, premda s vrlo različitim
sadržajem. Ukratko, nepokolebljivo uvjerenje europskih vođa posljed-
njih 550 godina, čak i onih koji sami nisu imali imperijalne težnje, bilo
je da će se borba za nadmoć riješiti ili pomoću ili u sklopu Carstva i
