2
EUROPA
vjerovala je u vladanje prema sporazumu. Obrana vlastitih prava – ili
„povlastica“, prema tadašnjem načinu govora – od kneževskog poseza-
nja, bila je stalna preokupacija. Europljani nisu živjeli u demokracijama,
ali su njihove elite u važnom smislu bile „slobodne“. Štoviše, povećavala
se želja za političkom slobodom svuda u kasnosrednjovjekovnoj Europi,
iako je to bilo više težnja nego realnost, što bi se dalje išlo niz društvenu
ljestvicu.
4
Ta se sloboda branila u prvoj instanciji kod kuće, ali katkad
se domaći tiranin mogao nadvladati samo uz pomoć susjednih kneževa.
Iz tog razloga Europljani nisu imali naglašen osjećaj suverenosti: mnogi
su smatrali izvanjsku intervenciju protiv „tiranske“ vlasti ne samo legi-
timnom nego poželjnom i čak obveznom za kneževe koji pravilno misle.
Bilo bi pogrešno zamišljanje glavnih europskih jedinica kao „velesila“,
ili država u modernom smislu. Ipak, stanovit proces „državotvorstva“
bio je zamjetljiv od visokog srednjovjekovlja, dok su kneževi nastojali
povećati vojnu mobilizaciju kako bi proširili svoju vlast, ili barem op-
stali.
5
Štoviše, političke jedinice poput Engleske, Francuske, Kastilije,
Poljske i Burgundije imale su jasne osjećaje o vlastitoj osobitosti, snazi i
važnosti; u engleskom i francuskom slučaju, barem, nije prerano govo-
riti o „nacionalnoj“ svijesti, koja se razvila putem političke participacije,
zajedničkoga jezika i ratovanja (uglavnom međusobnog). No, istovre-
meno su Europljani bili svjesni zajedničke pripadnosti „kršćanstvu“
(lat.
Christianitas
) – sinonimu za Europu – koja se i dalje povremeno
izražavala u križarskim ratovima protiv muslimana. Zahvaljujući puto-
vanjima Marka Pola i drugih, znali su o Kini i o Istoku, ali su bili uvelike
bez znanja o zapadnoj hemisferi. Međutim, daleko od toga da su bili
„eurocentrični“; većina Europljana i dalje se zamišljala kartografski na
rubovima svijeta usredotočenoga na Jeruzalem i Svetu Zemlju.
6
Iz toga
su se razloga rane istraživačke plovidbe usmjeravale uz zapadnu obalu
Afrike, da bi se pronašao alternativni put na Istok, kako bi se muslima-
ne napalo pozadi. Portugalski knez „Henrik Moreplovac“, primjerice,
nadao se da će zaobići Islam i možda se čak udružiti sa zamišljenim
kraljevstvom „Prezbitera Ivana“ u Africi ili Aziji (nitko nije bio siguran
gdje bi to bilo). Portugal je 1415. zaposjeo Ceutu blizu današnjeg Maro-
ka. Europa se „širila“ takoreći u samoobrani.
Europa je bila također duboko podijeljen kontinent. Bila je zahvaće-
na međusobnim sukobima tijekom svega srednjega vijeka: između cara
i pape, između glavnih vladara, između gradova država te područnih
kneževa, između ranih baruna, između suparničkih gradova, između
seljaka i gospodara. Katoličko je jedinstvo doživjelo napade od lolarda
u Engleskoj, husita u Češkoj, albižana na jugu Francuske i od raznih
drugih sekti; bilo je isto mnogo glasova unutar Crkve, uvelike kritičnih
zbog zloporaba koje su se razvile tijekom srednjega vijeka. Sredinom
