1
Uvod:
Europa 1450. godine
Zapadna i Srednja Europa imale su osjećaj zajedničkog identiteta od
visokoga srednjeg vijeka.
1
Gotovo svatko tko je ondje živio bio je pri-
padnik Katoličke Crkve i priznavao je duhovni autoritet pape u Rimu;
obrazovne klase dijelile su međusobno znanje o rimskom pravu i o la-
tinskom. Europljani su također bili ujedinjeni u oporbi prema Islamu,
koji je bio u povlačenju na Iberijskom poluotoku, ali je brzo napredo-
vao duž jugoistočne strane Europe. Većina europskih političkih jedinica
(politeja)
*
imala je općenito slične društvene i političke strukture. Na
dnu spektra, seljaštvo je plaćalo feudalne obveze gospodarima u zamje-
nu za zaštitu, i desetine Crkvi u zamjenu za duhovno vodstvo. Mno-
gobrojne samoupravne gradove obično su vodile elite cehovskih vođa
i magistrata. Na vrhu piramide, plemstvo, više svećenstvo i – u nekim
slučajevima – gradovi, prihvatili su sigurnosne ugovore s kneževima,
kojima su se obvezali na vojnu službu i na savjetovanje u zamjenu za
zaštitu i potvrdu ili povećanje njihovih zemljoposjeda.
2
Diljem najvećeg
dijela Europe, u tom „feudalnom“ ugovornom odnosu posredovale su
predstavničke skupštine: engleski, irski i škotski parlamenti, Opći staleži
u Nizinskim zemljama (
Staten-Generaal
), Opći staleži Francuske (
États
généraux
), kastilijski dvorski zbor (
Cortes
), ugarski, poljski i švedski sa-
bori te njemački
Reichstag
.
3
Velika većina kneževa, ukratko, nije imala
apsolutnu moć.
Za razliku od obližnjeg Osmanskoga Carstva ili udaljenijih azijskih
jedinica, dakle, europska politička kultura bila je obilježena intenzivnim
javnim ili polujavnim raspravama: o tome koliko poreza treba platiti,
tko ga treba platiti, komu i za koju svrhu (gotovo uvijek vojnu). Iako su
bili podanici, a ne državljani u suvremenom smislu, većina Europljana
* Autor u izvornom tekstu koristi naziv „politeja“, engl.
politie
(od grč. πολιτεία) za političke je-
dinice, zajednice ili entitete. Međutim, budući da taj naziv nije uvriježen u hrvatskom jeziku, u
prijevodu će se rabiti samo u nekim iznimnim primjerima (op. prev.).
