13
CARSTVA, 1453. – 1648.
savjetnik Elizabete I., opisao kao „upravo protukosinu Engleske“, to jest
kao obrambeni položaj tek izvan unutarnje periferije.
31
Elizabeta je 1572.
platila Johannu Casimiru od Falačke da napadne španjolske vojnike u
Brabantu.
32
Uz tu je pozadinu Elizabeta napokon vojno intervenirala u
Nizinskim zemljama sredinom 1580-ih kako bi spriječila da to kritično
područje osvoje Španjolci. Na početku sedamnaestoga stoljeća, Engle-
ska je opet bila pobuđena na akciju zbog straha od habsburškog prodora
u sjeverozapadnu Njemačku. Značajna engleska sila bila je na vrijeme
poslana u vojvodstvo Kleve. Ukratko, englesku veliku strategiju sve je
više poticala pretpostavka da sigurnost kraljevstva ovisi o zadržavanju
Nizinskih zemalja i Svetog Rimskog Carstva u prijateljskim rukama.
33
Švedska se, također, sve više brinula o događajima u Njemačkoj. Kralj
Gustav Adolf i švedski sabor,
Rijkstag
, promatrali su ondje habsburški
napredak u ranim fazama Tridesetogodišnjeg rata uz rastuću zabrinu-
tost. Ako se ništa ne učini, kralj je upozorio Sabor u prosincu 1627., im-
perijalisti „će se uskoro približiti našim granicama“.
Rijkstag
se složio s
Gustavom da bi bilo bolje djelovati preventivno kako bi se „prenijeli sje-
dište i tereti rata u mjesto koje je podređeno neprijatelju“. Štoviše, prava
sigurnost mogla se postići samo zadržavanjem pribaltičkih njemačkih
luka, iz kojih bi se mogao pokrenuti napad. Kao što je kancelar Axel
Oxenstierna poslije primijetio, „ako bi car ikada zaposjeo Stralsund, sva
bi mu obala pala [u ruke], i tu u Švedskoj nikad ne bismo uživali ni tre-
nutak sigurnosti“.
34
Zato je Gustav 1630. iskrcao svoje snage u Usedomu
(Uznamu, op. prev.) na Pomeranijskoj obali, da bi uspostavio mosto-
bran. Njihova misija, prema manifestu koji je sastavio njegov savjetnik,
Johan Adler Salvius, bila je da se branjenjem „slobode Njemačke“ spri-
ječi stvaranje katoličke Univerzalne monarhije u kršćanskom svijetu.
35
Nedugo poslije, u rujnu 1631. švedski kralj porazio je imperijalnu voj-
sku kod Breitenfelda. Švedske postrojbe probile su se duboko u južnu
Njemačku, izravno prijeteći Münchenu, prijestolnici Ferdinandova naj-
bližeg saveznika. Mnogi su nagađali da bi švedski kralj mogao pokušati
zgrabiti carsku krunu za sebe.
36
Elektor Johann Georg od Saske čak je
optužio kancelara Oxenstiernu da je htio postati „apsolutni gospodar i
dictator perpetuum
u Njemačkoj“.
37
Sveto Rimsko Carstvo imalo je temeljnu stratešku važnost iz još jed-
nog razloga. Smatralo se da su njegovi neiskorišteni resursi toliko veliki
da bi mogli narušiti ravnotežu između Habsburgovaca i Valoisa, kršća-
na i Turaka. Carstvo je na početku sedamnaestoga stoljeća imalo 15 mi-
lijuna stanovnika, u odnosu na 8 milijuna u Španjolskoj. Jedino je Fran-
cuska, koja je imala između 16 i 20 milijuna stanovnika, bila veća. U
smislu samih brojeva, ljudstvo Njemačke činilo je golem rezervoar; kva-
litativno, vještina njemačkih plaćenika, osobito teške konjice, uvelike se
