Kako države razmišljaju

Mearsheimer i Rosato pokazuju kreatorima politike i studentima međunarodne politike kako lideri razmišljaju i kako kreirati politiku za odnose s drugim državama.

Kako biste razumjeli svjetsku politiku, morate razumjeti kako države razmišljaju. Jesu li države racionalne? Velik dio teorije međunarodnih odnosa pretpostavlja da jesu. Ali mnogi drugi znanstvenici vjeruju da politički vođe rijetko postupaju racionalno.

John J. Mearsheimer i Sebastian Rosato tvrde da racionalne odluke u međunarodnoj politici počivaju na vjerodostojnim teorijama o tome kako svijet funkcionira i proizlaze iz uključivanja građana u procese donošenja odluka. Koristeći te kriterije, zaključuju da je većina država racionalna većinu vremena, čak i ako nisu uvijek uspješne. Mearsheimer i Rosato obrazlažu svoje stajalište, ispitujući jesu li bivši i sadašnji svjetski čelnici, uključujući Georgea W. Busha i Vladimira Putina, djelovali racionalno u kontekstu važnih povijesnih događaja. Ispituju oba svjetska rata, Hladni rat i posthladnoratovsko doba.

Autori knjige su John J. Mearsheimer, profesor međunarodnih odnosa sa Sveučilišta u Chicagu, i njegov nekadašnji student Sebastian Rosato koji je danas profesor na Sveučilištu Notre Dame. Rukopis je započet početkom 2020. godine, u jeku COVID-pandemije, a zaključen u kolovozu 2022. godine, pola godine od početka Ruske invazije na Ukrajinu. Knjiga je nastala kao reakcija na, prema autorima, pretjerano inzistiranje na iracionalnosti prilikom analize najvažnijih političkih i vojnih odluka u modernoj povijesti. Prema mišljenju autora, ovo mišljenje se uvriježilo u akademskim i stručnim krugovima, napose među bihevioralnim ekonomistima i političkim psiholozima, iako je prema Mearsheimeru i Rosatu puno češće slučaj da države postupaju racionalno, nego „neracionalno“.

Prema autorima, racionalna odluka države jest ona koja je zasnovana na „vjerodostojnim teorijama“ te koja je donesena na najvišoj državnoj razini tek nakon „žustre i nesputane rasprave“, što želi reći da proces njenog donošenja mora biti usuglašen i dogovoren.

Autori naglašavaju racionalnost procesa donošenja vanjskopolitičkih odluka (instrumentalna racionalnost), a ne ciljeva ili ishoda (racionalnost cilja). Smatraju da su ljudi po svojoj prirodi „teoretska bića“ (homo theoreticus), tj. da u vremenima velikih kriza ili donošenja važnih odluka, odnosno formulacije velikih strategija, posežu za teorijama i shvaćanjima o tome kako svijet funkcionira, a ne za maksimizacijom očekivane korisnosti (na čemu politički psiholozi i teoretičari racionalnog izbora inzistiraju, što autori odbacuju kao uskogrudno tumačenje).

Posebno interesantan dio knjige jesu primjeri za koje se uvriježilo govoriti da su odraz neracionalnog odlučivanja. Autori nabrajaju deset takvih slučajeva, koji uključuju težnju SAD-a za liberalnom hegemonijom nakon svršetka Hladnog rata, širenje NATO-a nakon Hladnog rata, politiku SAD-a prema Europi nakon Drugog svjetskog rata i istočnoj Aziji nakon Hladnog rata. Racionalnim čak ocjenjuju i odluke Njemačke da započne Prvi svjetski rat, i to na dvije fronte, kao i Hitlerovu invaziju na SSSR. Ništa manje intrigantno je i inzistiranje autora da je politika japanskog imperija u istočnoj Aziji, pa i sam napad na Pearl Harbor bila posljedica ništa manje racionalnog odlučivanja.

Navode također i četiri primjera neracionalnih politika, među kojima se ističu invazija na Kubu u Zaljevu svinja (1961.) i Invazija na Irak (2003.). U oba slučaja, malobrojne klike visokih dužnosnika uzurpirale su odlučivanje i spriječile bilo kakav ozbiljan deliberativni (raspravni) proces. Neracionalne odluke također mogu biti rezultat nevjerodostojnih teorija poput domino-teorije, rasnih teorija, sukoba civilizacija ili neteoretskih načina razmišljanja poput analogija i heuristike, koje autori efektno nazivaju „mentalnim prečacima“.

Autori vode posebno zanimljivu raspravu po pitanju američke odluke da primi bivše komunističke zemlje istočne Europe u NATO. Jedan bi čitatelj upoznat s čestim Mearsheimerovim kritičkim istupima pomislio da ovu odluku autori nikako ne bi svrstali među racionalne. No, posve suprotno, ova odluka u knjizi se predstavlja kao racionalna, jer se temeljila na vjerodostojnim teorijama. Mearsheimer i Rosato ističu kako je ova odluka bila poprište sukoba dvaju škola misli na području međunarodnih odnosa.